Spašavanje tunela koji je spasio Sarajevo.
Iako je prošlo vec dvanaest godina od ljeta 1993. godine, inžinjer rudarstva Fadil Budnjo jasno se sjeca tih sparnih noci kada su svjetla reflektora šarala pistom sarajevskog aerodroma, dok je on pod zemljom rukovodio radovima na izgradnji tunela.
Kada bi reflektori otkrili osobu kako kradomice pretrcava pistu bježeci iz opkoljenog grada, obasjana svjetlošcu ona bi prestravljena stala, kao da je zarobljena. Tada bi uslijedila paljba. Oko 250 ljudi je stradalo pokušavajuci se preko aerodromske piste domoci slobodne teritorije.
"Jauci, plac", prisjeca se pedesetpetogodišnji inžinjer, "ljudi padaju pokošeni mecima iz mitraljeza, djeca, strašno..."
Svjetla reflektora i krici koji su parali noc davali su dodatnu snagu i volju nekadašnjim rudarima iz rudnika Miljevina pored Foce. Na celu sa Budnjom kopali su motikama i krampovima uz svjetlo gasnih lampi. Oko 200 radnika radilo je puna cetiri mjeseca dok nije završilo iskopavanje 750 metara dugog podzemnog prolaza. Tunel koji je povezao Dobrinju i Butmir pružao se sedam metara duboko ispod neprijateljskih linija koje su u obrucu držale grad. Ljudi su u njega silazili sa osjecajem klaustrofobije, a vracali se sa oružjem, lijekovima, brašnom, šecerom i naftom.
Tunel je bio 1.450 dana na usluzi hiljadama onih koji su u redovima cekali da produ kroz njega, udarajuci glavama o niske potporne drvene stubove i gazeci kroz vodu i blato. Zatvoren je tek krajem rata kada je Sarajevo deblokirano.
Od tada do danas, kako je Tunel D-B padao u zaborav gradana, s druge strane postao je za hiljade stranaca, bivših vojnika, slavnih licnosti i turista mjesto svojevrsnog hodocašca. Umjesto da prigrle kao svoje ovo mjesto intrigantne historije, zvanicnici i drugi nadležni su gotovo postideni pažnjom koju tunel privlaci.
Za Bosnu i Hercegovinu koja pokušava da ostavi iza sebe naslijede rata i popravi odnose izmedu Bošnjaka, Srba i Hrvata, tunel je neprijatan podsjetnik. Centar za istraživacko novinarstvo u Sarajevu (CIN) vec je ranije ove godine izvještavao o tome kako su nakon rata ugroženi spomenici koji su zajednicki svim narodima u BiH.
Ovo je i dovelo do toga da tunel ne dobije status kulturnog dobra od nacionalne važnosti u BiH. Nadležni nisu cak ni asfaltirali put koji vodi do tunela. Tunel se ne spominje na turistickim brošurama i web stranicama, na mapama se ne nalazi ucrtan, a osim rukom ispisanog znaka "Tunel" udaljenog 500 metara od objekta, nema nikakvog drugog putokaza.
Usprkos svemu, tunel je postao glavna turisticka atrakcija u gradu. Sudije, generali, glumci i ambasadori raspituju se za njega cim dodu u gradu. Stranci angažuju taksiste, koji ponekad i nevoljko ipak pristaju da se otisnu u potragu za njim.
No, malo je toga ostalo da se vidi.
Taksisti nerado voze turiste do tunela, jer put vodi preko makadamske, cesto i blatnjave ceste.Kako godine prolaze, podrhtavanje tla uslijed slijetanja na stotine aviona dovelo je do urušavanja zemlje tako da je u prohodnom stanju ostalo svega 25 metara tunela. Kiše i snijeg vec jednu deceniju potkopavaju stubove, a makadamski put koji je vodio do njegovog ulaza gotovo se stopio sa razrovanom okolinom.
Bez obzira na sve, posjetioci se vracaju kuci inspirisani. Možda objašnjenje za privlacnost tunela treba tražiti u onome što ga povezuje sa slicnim znamenitim istorijskim lokacijama – kao što su skrovište Ane Frank u Amsterdamu i Check Point Charlie u Berlinu. Sve su to spomenici ljudskim žrtvama u otporu protiv ugnjetavanja. Dodatni razlog su clanovi porodice Kolar, u cijoj je kuci Armija BiH izgradila ulaz u tunel, koji se danas jedini brinu o ovoj lokaciji od koje su vlasti digle ruke.
Nadležni priznaju da je sramota što su stranci zainteresovani za tunel više nego gradani BiH, ali tvrde da nije nimalo jednostavno uvrstiti tunel na listu spomenika od nacionalnog interesa. Postoje sporenja oko toga ko bi trebao biti nadležan za spomenik. Još veci kamen spoticanja bi mogla biti cinjenica da, dok Bošnjaci doživljavaju tunel kao važan kulturno-historijski spomenik, dotle ga Hrvati i Srbi, medu njima i oni koji su nekad živjeli u Sarajevu, ne vide na isti nacin.
Derviša Kovac, savjetnik nacelnika za kulturu Opcine Ilidža na cijoj teritoriji se nalazi ulaz u spomenik, tvrdi da se moralo nešto uraditi na njemu tokom protekle decenije i da je tunel bio u nadležnosti opcine oni bi se o njemu bolje brinuli. Ali za tunel je nadležan Kanton Sarajevo, a ne opcina Ilidža, kaže Kovac i dodaje da je nadležnim ljudima iz Kantona uvijek važnija briga o centru grada.
Odluka Kantonalne skupštine iz 2000. godine stavila je tunel pod brigu Zavoda za zaštitu spomenika Kantona Sarajevo.
Izvršni direktor Zavoda, Munib Buljina slaže se da se moglo više uraditi na zaštiti tunela. On kaže da je tunel trebalo obnoviti i pretvoriti u muzej opsade Sarajeva. Dodaje da za ovakvu situaciju i novinari snose dio odgovornosti jer su zanemarili ovu temu.
"Istinski svi skupa moramo biti nezadovoljni, od gradana ovog grada, novinara, pa do vlasti koje nisu uradile dovoljno", tvrdi Buljina.
Iako navodi da je pomanjkanje novca problem, on nije bio u stanju tacno reci koliko novca je potrebno da bi se tunel uredio kako dolici kulturno-historijskom spomeniku.
Kuca-muzej Kolarovih sadrži i kolica koja su tokom rata služila za prevoz ne samo starih i iznemoglih osoba, vec i diplomata i politicara koji su željeli kroz tunel uci u opkoljeno Sarajevo.Kada se porodica Kolar nakon rata vratila u svoju kucu, nedostatak novca i neusaglašene nadležnosti nisu im bili prepreka da pocnu sakupljati alat, vojne uniforme, prazne cahure od metaka i ostatke granata, kao i kolica kojima su prevožene nemocne osobe. Za njih se radilo o stvaranju porodicnog muzeja, sa predmetima koji su imali za cilj sacuvati za potomke uspomenu na ulogu koju su odigrali u istoriji. Tako su odlucili i da zaštite prvih 25 metara tunela koji se pružao iz njihove garaže.
Kada su se vojnici armije BiH jednog ratnog dana pojavili na vratima njihove porodicne kuce, Bajro Kolar nije se usprotivio zahtjevu da se baš na tom mjestu napravi ulaz u tunel. U vrijeme kad su ljudi gladovali i umirali, rijetko se ko protivio zahtjevima armije, ma kakvi oni bili.
Uz pomoc svoga sina Edisa, Bajro Kolar je nakon rata poceo da skuplja predmeta iz rata. Ti predmeti su danas izloženi u muzeju koji je otvorio u kuci koja je svojevremeno služila kao ulaz u ratni tunel.
"Rekao sam im, uzmite sve što vam treba i radite sve što treba, ljude treba spasiti", kaže on.
Ni nakon rata, Kolar kaže da se nije dvoumio oko toga šta mu dužnost nalaže. "Uradili smo ono što smo mogi da spasimo tunel zbog nas i ljudi koji su izgubili živote braneci grad, da se ne zaboravi."
Kako je raslo interesovanje za tunel, Kolarovi su odlucili otvoriti kucu za posjetioce, medu kojima je bilo dosta vojnika, kako bi obišli tunel i pogledali uspomene iz ratnog vremena. U prve dvije godine puštali su svakog ko bi došao, bez obzira u koji dan i u koje doba se pojavio.
Edis Kolar je bio tinejdžer kada je vojska za vrijeme opsade Sarajeva preuzela njihovu porodicnu kucu. Danas radi na ocuvanju tunela od propadanja i zaborava.
Kako se povecavao broj posjetilaca, a Bajro Kolar, drvni tehnicar po struci, nije mogao naci posla, on i njegov sin Edis odlucili su da pocnu naplacivati ulaznice za odrasle osobe u visini od 5 KM.
"Nikad ne naplacujemo djeci. Ona trebaju vidjeti tunel da vide kroz što su prošli njihovi roditelji da bi preživjeli", kaže Edis Kolar koji je bio tinejdžer kada je rat izbio.
"Nekad se zna dogoditi da dode i po 200 ljudi dnevno, mada u prosjeku dode oko 50 do 60 ljudi na dan", tvrdi Edis Kolar. Turisticki djelatnici iz Sarajeva potvrdili su ove procjene.
"Turisticki vodic kroz BiH" jedna je od rijetkih publikacija u kojoj se spominje muzej porodice Kolar. Tekst je napisao koautor vodica, Amerikanac Tim Clansy, koji u BIH živi još od 1993. godine.
Kao uposlenik austrijske humanitarne organizacije koja je snabdijevala Sarajevo sa hranom i medicinskom opremom, imao je priliku prolaziti kroz tunel.
"Tunel je spomenik snazi ljudskog duha i treba ga posjetiti svaki Amerikanac i Evropljanin", kaže Clansy. "Jedno je kada to gledate na TV-u, a potpuno drugo kad odete i vidite kako je teško bilo živjeti tada u Sarajevu."
Clancy smatra da vlasti trebaju preuzeti brigu nad tunelom i pokrenuti kampanju za njegovo obnavljanje i promociju.
Predsjednik udruženja turistickih agencija BiH, Zoran Bibanovic potvrdio je da se turisti raspituju u njihovim agencijama kako da nadu tunel. Medutim, on smatra da je rizicno ohrabrivati posjete turista amaterskim objektima u kojima niko ne garantuje kvalitet doživljaja koji one nude.
"Ne zna se ko tim upravlja, kome se placa za ulaz i do kada radi", kaže Bibanovic i dodaje: "I sad zamislite, vi odvedete turiste, a ono zakljucano, pa to bi bilo smiješno." Po njegovom mišljenju muzej bi trebao biti dio profesionalne organizacije muzeja grada Sarajeva.
Buljina iz Zavoda za zaštitu spomenika Kantona Sarajevo se slaže: "Odmah da vam kažem, Kolar nije rješenje." Buljina smatra da Kolari mogu raditi u buducem muzeju, ali upravljanje treba prepustiti profesionalcima.
Kolari tvrde da nikada nisu dobili ponudu da prodaju zemlju ili daju muzej u najam. No, dodaju da nece stvarati problem ako dode do pretvaranja njihovog porodicnog muzeja u profesionalnu javnu ustanovu.
Kantonalni zavod za zaštitu spomenika na celu sa Buljinom izradio je prije tri godine prijedlog kako bi u buducnosti trebao izgledati memorijalni muzej opsade Sarajeva na lokalitetu tunela.
Plan predvida da tunel bude osposobljen za prolaz posjetiteljima cijelom svojom dužinom. Na obje strane tunela izgradile bi se zgrade u kojima bi bili smješteni muzejski eksponati, uz prostore za parkiranje, asfatirane prilazne ceste i zelene površine.
Medutim, za realizaciju ovog projekta još nije izdvojen novac. Takode, o ovoj ideji nije obaviještena ni uprava Medunarodnog aerodroma Sarajevo. "Ja zaista do sada nisam cuo za tu inicijativu", kaže savjetnik za civilnu avijaciju Sarajevskog aerodruma Mahmut Cico. On smatra da bi se prvo morale konsultovati medunarodne organizacije koje nadziru poštovanje standarda neophodnih za odvijanje aerodromskog prometa.
Cak i kada bi se riješilo pitanje nadležnosti, nedostatak novca i sigurnosni problemi, ostaje otvoreno pitanje neusaglašenosti predstavnika tri naroda oko proglašenja tunela nacionalnim spomenikom BiH.
Za pedesetogodišnju Almu Gaši tunel ce zauvjek ostati u sjecanju kao mjesto koje joj je dalo volju za životom nakon što je tokom opsade izgubila svog dvadesettrogodišnjeg sina. Sjeca se da je te zime 1994. godine morala pronaci hranu.
"Jeli smo prije toga mjesecima zelje, lišce koje je imalo nevjerovatno gorak ukus. Stigla je zima i ja sam morala donijeti nešto hrane", prica Alma.
Vracajuci se iz Zenice sa dva cekera u rukama i dva ruksaka, jednim na ledima a drugim sprijeda, prešla je preko planine Igman gazeci po snijegu dubokom pola metra. Na kraju ju je cekao tunel.
"Cinilo mi se da je tunel dug vjecnost", prica Alma "prolazili smo sat vremena kroz njega." Do dana današnjeg ne može da vjeruje koliko je hrane uspjela da prenese.
"Kada sam došla pred svoju zgradu pala sam", nastavlja ona. "Nisam mogla više ni korak napraviti, ali sam znala da postoji izlaz iz grada što mi je davalo mir. Tunel se ne smije nikada zaboraviti."
Medutim, tunel malo znaci za neke od prijeratnih stanovnika Sarajeva poput cetrdesetcetverogodišnje Dragice Peric, koja je sa mužem i jednogodišnjom bebom otišla iz grada 1992. godine i nikada se više nije vratila. Sa radošcu se sjeca perioda prije rata i života u Sarajevu, ali njen dom se danas nalazi u Brckom.
"Ja zaista ništa ne osjecam prema tunelu, ali ako on nekome znaci nešto ja nemam ništa protiv toga", kaže Dragica i dodaje da ce, ako dode u Sarajevo, posjetiti sarajevski ratni tunel, jer poštuje ono što je znacajno za jedan narod sa kojim dijeli državu.
Opcina Ilidža je 2003. godine podnijela peticiju Državnoj komisiji za zaštitu nacionalnih spomenika BiH za proglašenje spomenika nacionalnim dobrom. Tunel je jedna od rijetkih znamenitosti po kojoj je BiH poznata u svijetu, gotovo više nego i jedan od 230 drugih spomenika koji su stekli ovaj status.
Komisija je odlucila da u podnesenoj peticiji ne postoji dovoljno podataka o "izuzetnoj umjetnickoj i estetskoj vrijednosti, simbolickoj vrijednosti, jedinstvenosti ili reprezentativnosti dobra..." te nije uvrstila tunel na listu nacionalnih spomenika. Komisija je takoder ustvrdila da tunel ne ispunjava kriterij "vremenskog odredenja", zato što nije sagraden prije 1960. godine.
No, ta odluka nije naišla na reakciju u Bosni i Hercegovini u kojoj nema spomenika koje bi svi njeni gradani doživljavali kao svoje.
Sociolog i profesor sa banjaluckog univerziteta Miodrag Živanovic smatra da bi proglašavanje tunela nacionalnim spomenikom izazvalo nepotrebne podjele. Smatra da se o tome može govoriti tek za 15 do 20 godina.
Sa ovim se slaže i profesor sa mostarskog univerziteta Slavo Kukic koji misli da bi proglašavanje tunela nacionalnim spomenikom bila jasna poruka bosanskim Hrvatima i Srbima da je BiH država samo Bošnjaka.
"Danas bi takva odluka bila protiv ove zemlje i njenih gradana", kaže Kukic.
Sa ovim mišljenjem se ne slaže profesor Hidajet Repovac, sociolog kulture sa sarajevskog univerziteta, koji je zahvaljujuci tunelu izašao iz opkoljenog grada kako bi posjetio sina i kcerku, koji su kao tinejdžeri zbog sigurnosti proveli ratno vrijeme u Hrvatskoj.
"Tunel ima samo jedan izlaz i ulaz", kaže Repovac i dodaje: "Svi su mogli proci kroz njega bez obzira ko su, i prolazili su."
